
Srđan Stojanović, pobednik u najdužoj sertifikovanoj trci na svetu
odgovara na pitanja neposredno nakon završetka
Trke Samoprevazilaženja na 3100 Milja
u Njujorku, 28. jula 2005. godine
Kako se osećaš posle trke?
Pošto je trka bila veoma duga i naporna, osećam da nema toliko uzbuđenja, više neki mir i osećaj kao da je neki ogroman posao završen. Sve ono što ide uz pobedu, slavlje i sve to, nekako poprima drugačiji smisao, jer uloženi napor i toliko duga koncentracija na sve to… te čini mirnim… da sve to prihvataš mnogo mirnije nego što bi inače...
Šta možeš da kažeš o ostalim takmičarima?
Interesantno je za ovu trku, pošto je veoma duga a trči se u krug, mi se stalno susrećemo, sustižemo i mnogo vremena provodimo zajedno. Razvija se neverovatno prijateljstvo. Zbog toga što smo svi izloženi velikim naporima tokom trke, svako zna za onog drugog, kroz šta on prolazi, tako da je neverovatan taj osećaj uzajamnog poštovanja prema drugim trkačima. Nikada ga ranije nisam doživeo. Kad sam završio trku, bilo je tu puno ljudi koji su mi čestitali. Ali kad su mi trkači čestitali, bilo je nešto posebno... bilo je to potpuno iskreno... tako nešto u sportu nikad nisam doživeo. Uvek u sportu postoji fer-plej, ali ovako nešto, ovakvu bliskost i neverovatno poštovanje prema dostignućima drugih, to nisam nikad doživeo. Drugoplasiranom Ašprihanalu sam rekao šta ja kod njega cenim, njegovu lakoću stila i njegov karakter kao čoveka, jer je on izuzetan čovek, veliki šampion. A onda je on meni pričao šta ceni kod mene i to je zaista jedno iskreno oduševljenje. Neverovatno je ovo uzajamno poštovanje, iako ste u trci, rivali ste i takmičite se.
Šta ti je bilo najteže?
Najveći problem mi je bilo gubljenje telesne težine. Gubio sam naglo telesnu težinu, izgubio sam osam kilograma, i svi su me upozoravali, iskusni takmičari, a i organizatori, da to može da bude opasno, da u kasnijem delu trke mogu da izgubim snagu i da će se to odraziti na moju dnevnu kilometražu. Onda sam morao da primoravam sebe da jedem, a vreme je izuzetno toplo, izuzetno vlažno. I kod nas su leta tako topla, na to sam navikao, ali ovakve vlažnosti kod nas nema. Ta vlažnost mi je bila veliki problem, ali sam ipak nekako uspeo da se prilagodim svemu tome.
Šta bi mogao da poručiš drugim trkačima na duge staze?
Mogao bih da poručim da su ove višednevne trke, a ova je najduža od njih, izuzetna škola trčanja. Izuzetna. Kao i seminari za bilo koji sport, to je jedan viši nivo... kao recimo... evo sad da uporedim sa nekim drugim sportovima... karate. Vežbaš karate 20 godina kod nekog trenera u sali, pa odeš u Šaolin kod onih monaha – e to je takva razlika! Apsolutno jedan novi stepen, mnogo toga učiš, toliko je duga... Šta se učiš u toj trci? Moraju da se psihički prevaziđu svi problemi, a oni su neminovni. Toliko je naporno... dođu i povrede... dođe i pad energije... a ti svojom koncentracijom, svojim unutrašnjim svetom, moraš to da prevaziđeš kod sebe. Zato je to velika škola, ne samo sportska škola, nego i životna škola. Jer iskustva su veoma intenzivna, telo je maksimalno napregnuto i u čitavom sistemu se dešavaju izuzetne stvari. Ti to posmatraš, neki put se i čudiš, neki put ne možeš da veruješ.

Srđan Stojanović stiže na cilj
Trka Samoprevazilaženja na 3100 milja (4988 km)
Njujork, 28. juli 2005.
Šta ti je najviše pomoglo?
Takmičari su bili veoma ujednačeni. Ako pogledaš naše rezultate sa prethodnih trka, svi smo bili približno jednaki, svako je mogao da bude pobednik. Šta je meni pomoglo? Mislim da je moj stav prema trci bio možda veoma dobar. Moj stav je bio da treba da učim. Ja imam 15 godina iskustva u takmičenjima, u trčanju. Ali sad, ovo je nešto sasvim drugo... duže nego bilo šta što sam do sad radio. Moj stav je bio da moram sve da učim ispočetka. I bio sam spreman da tako i učim, kao dete kad uči da hoda. Mislim da je to bilo veoma dobro, jer sam onda bio dosta fleksibilan za sva iskustva koja dolaze.
Šta misliš, zbog čega su ove trke bitne?
Ovakve trke su vrlo bitne, vrlo bitne za trkače, da bi više spoznali sebe i svoje sposobnosti, a uopšte, i taj sport kojim se bave. Ovo je jedna neverovatna nadogradnja i rekao bih da se varaju mnogi stručnjaci kad kažu da ako trčiš te duge trke, više ne možeš da povratiš brzinu. Ja osećam da to nije tačno, jer ove trke su takve da ti kreiraš – da možeš da naučiš da savladaš bol, da možeš da prevaziđeš povrede. To je takva vrsta treninga koji ti posle koristi u bilo kojoj disciplini, tako da uvek možeš da se vratiš na ono što si ranije radio, na brže trke, ali sad sa jednim ogromnim iskustvom... Ja sam veoma dugo izbegavao ove trke baš zbog toga, plašio sam se da ne izgubim brzinu koju više nikada neću povratiti, ali apsolutno mislim da je taj stav koji pojedini treneri forsiraju isuviše mentalan i da nema mnogo dodira sa pravom praksom i iskustvom.
Tvoj najupečatljiviji utisak?
Sve je toliko intenzivno i toliko mnogo dana je prošlo... Svakog dana se nešto novo dešava, nešto novo učiš o sebi što nisi znao... o svojim krizama... o svojim slabostima... Neki put se iznenadniš šta sve možeš da izdržiš. Znači, apsolutno je sve vrlo intenzivno. Nije to trka na 10 km, celo iskustvo je jako intenzivno i veoma jako.
Da li nameravaš da trčiš i sledeće godine?
Samo što sam završio trku i još sam apsolutno fokusiran na nju, toliko je koncentracija bila duga... Da bi sve to izdržao, moraš da budeš potpuno fokusiran na trku. Sad, kad sam završio, kao da sam u nekoj praznini. Nemam nikakve planove. Ne znam šta će sutra da bude, apsolutno, a kamoli da li ću sledeće godine da trčim.
Zapisao: Toni Dabić